2 godine bez – sa Boška-om
Na ovaj dan, 1 marta, obilježavaju se dvije godine od kako smo izgubili Boška, našeg dragog učitelja i prijatelja, pa je na dan kao što je ovaj teško pomisliti da smo ostali bez njega, i teško mogu zamisliti bilo koga ko je imao kontakt sa ovim plemenitim čovjekom da može ostati isti nakon poznanstva sa njim.
Zbog svega što je pričao, napisao u knjigama i rekao čini se da se on realizovao sada, ovdje, jer je znao bolje od nas ko smo i šta smo bili i čemu stremimo. I tako se on iznenada pojavi u sadašnjosti ili bolje rečeno mi ga iznova i iznova pronalazimo na našim putevima u budućnost I na stranicama ispisanim u njegovim duginim bojama obojenim knjigama koje potvrdjuju, kao prijateljski mig, da nas on nikada nije napustio, te da njegove riječi i dugogodišnja dostignuća nastavljaju da odjekuju i nakon toga, nesporno ne gubeći na stvarnosti i istinitosti života.
Kako on ne bi bio dio nas kada pomislim kako je njegovo prisustvo promjenilo zauvjek živote mnogih nas?
Stvarnosti koja je izgledala slučajna i zbunjujuća, on je dao smisao i obojio je sivilo svakodnevnice, kao budjenje iz dugog, uznemirujućeg i neprijatnog sna; on je ujedinio nauku i duhovnost dodajući nove neotkrivene dimenzije već postojećim i dodajući sistematski metod duhovnosti.
On je izabrao trnovit i strm put pun prepreka, rizika, raskršća, slijepih puteva i zamki koje vrebaju na svakom ćošku, kako bi došao do istine. On je ispravio taj put za nas, popločao ga tako da bi nam pravac bio jasan kako se ne bi spoticali preko mnogo zamki postavljenih na tom putu; kao što je u mitu o Tezeju i Minotauru, dao nam je klupko konca da bismo mogli da nadjemo izlaz iz lavirinta.
Čak i poslije hodanja, uz veliki trud i patnju na svakom koraku do cilja, on bi se okrenuo i pružio nam ruku sa druge strane, da bi mi mogli da hodamo prateći sa sigurnošću njegove tragove i uputstva, stazom koja nam sada izgleda strma ne samo što je naporna, već i zato što nas vodi do većih dostignuća.
On nam je dao pravac i sredstva da uzmemo našu sudbinu i sudbinu naših bližnjih u svoje ruke, garantujući nam izvjesnost uspjeha ako bi mi ikada htjeli da se prepustimo tom putu. To je zaista jedino što je on ostavio nama da uradimo, jedina stvar koju niko me može da preuzme za drugoga; primjenjljiv i težak rad.
Čak i ovdje, on ne prestaje da iznenađuje: kao pravi učitelj i vodja, on prvi zasuče rukave i preznoji se, kako bi odgovorio svakom izazovu i dao primjer koju visinu čovjek može dostići svojim napornim radom i gvozdenom voljom, koje visine i beskrajne mogućnosti čekaju svakoga, bez da kopira ili se klanja znanju drugih, ponosno, ali ipak sa skromnošću, on nam pokazuje kako svako ili bilo ko od nas može realno da teži tim visinama bez obzira na privilegije stečene rodjenjem, materijalni i društveni status, već samo sa čvrstim naporom i čvrstim radom.
Kao da to nije bilo dovoljno, on je opet taj koji bezumorno preuzima na sebe odgovornost i težinu čitavog svjeta, kao mitski Atlas, da riješi probleme i nelagodnosti svakog pacijenta, da pokaže i riješi nerazumjevanje i prepreke kod svakog potencijalnog terapeuta.
On, koji je mogao zadržati svoj genije i otkrića za sebe, živjeti dug , spokajan i profitabilan život, odlučuje umjesto toga da dijeli sa nama svoja otkrića i pronalazi metod da ih stavlja na raspolaganje, svjedno izlažeći sebe svakoj vrsti rizika i opasnosti, postaje, umjesto toga, najviši primjer časti altruizma, heroj.
Heroj, čovjek, kao njegovi crnogorski sunarodnici, koji su se stotinama godina borili u očajnim uslovima ne samo za golo opstajanje, već i da bi održali svoj netaknut integritet kako pravedni i dobri ljudi poput Njegoša, koji mu je bio tako drag kao i Crnogorci.
Boško, skoro dvije godine nakon Njegoša, je heroj u doba mira, ali ne i bez borbe; borba za postojanje i integritet pretvara se u napore koje ulaže u vodjenje i savjetovanje, u uspješnom liječenju svojih pacijenata i u pružanju ljudima sredstvava i načina koji garantuju svakome od nas mogućnost da se usmjeri na najveće bogatstvo u ovom životu, odnosno zdravlje, život bez bolesti, srećan život.
Od znoja koji je prolio možemo piti i osvježiti sebe, iz upustava koje nam je ostavio i njegovih otisaka, možemo se zaštiti od sopstvenog neznanja i neočekivanih zamki na putu, iz njegovog primjera i njegovih sjećanja možemo pronaći snagu i odlučnost da ga pratimo a da ne zapadnemo u sumnju.
A čak i sada, kada više nije fizički medju nama, mi nismo prepušteni sebi; mi smo ostavljeni uz uputstva nekoga ko održava plamen u životu, baš kad smo mislili da naši dani postaju najmračniji. Druga osoba kojoj se ne može čak ni početi iskazivati zahvalnost, koja je možda najviše izgubila od svih nas (Boško je govorio o vezi izmedju ’’duše blizankinje’’), preuzela je na njena ramena svu težinu i odgovornost ovog posla, nastavljajući ovaj plemeniti poduhvat lječenja i navođenja uprkos teškoćama, opasnostima i nezamislivom gubitku.
I obzirom na sve ovo, smatram potrebnim da na današnji dan potvrdim da Boškovi napori nisu bili uzaludni, da nije zaboravljen, da se pionirski rad koji je započeo nastavlja, da se osjeća njegovo prisustvo i da je više nego ikada odlučnost i podrška ovom velikom i plemenitom čovjeku potvrdjena i podvučena, kao i spremnost da se učestvuje u njemu i uvjerenje da se ulažu na ovaj prekrasan put razvoja i samoostvarenja.
Na prvi pogled, ’’Mala Crna Gora’’, kao što F. Scott Fitzgerald upućuje u ’’ Velikom Getsbiju’’ izgleda da se sastoji od dva vječna pejzaža, planina i obale. Izgleda da je naseljena tipom ljudi Crnogorci, koji iako iste nacionalne pripadnosti su jednaki, ali ipak malo različiti: ’’vrsta moćnijih gorštaka’’ kako ih Lord Tennyson naziva u svojoj pjesmi, nastanjuju potonje, a ljubazni mornari na obali o čijem duhu je pisao veliki pesnik Stjepan Mitrov Ljubiša nastanjuju pređašnje. Ako veliki Njegoš, kao moćni orao, štiti svoju zemlju sa vrhova Lovćena, smatram više nego adekvatnim i da će je čuvati duh svega što je Boško bio, ovaj veliki čovjek, učitelj i prijatelj sa nježnim šumom talasa i nježnim vjetrovima Boke Kotorske gdje počiva.
Crna Gora od planina i mora, konačno je ponovo ujedinjenja pod ova dva besmrtna heroja.
U čast sjećanja na Boška, riječi velikog filozofa iz prošlosti Aristotela dolaze mi u mislima, kada on poštujući svog učitelja Platona, kome je bio duboko posvećen i vezan, još jedno ljudsko biće iz antike, kao ’’čovjeka koji je bezbožnicima zabranio da ga hvale’’ naglašavajući njegovu čistotu misli, veličine i visine duha.
Boško, ti si svojim radom i svojim duhom ostao istinski vječan .
Student iz Italije, Y.B.